U šestom razredu osnovne počelo me sve više zanimati kuhanje. Zašto? E pa sad ću vam reći.

Odmalena sam provodila najviše vremena s mamom u kuhinji. Uvijek sam se gurala i, kako moja mama kaže, smetala i radila gužvu u kuhinji. Kada je god trebalo nešto promiješati, oguliti ili narezati, Veronika je bila tu. Najviše sam voljela s mamom raditi kolače. Točno se sjećam kada me moj bratić zvao van na igru, a ja sam ga odbila jer sam radila kiflice i 'bebinu pitu'. I tako sam rasla i kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu, odmah sam znala što je za mene i u kojem se zanimanju vidim. Stvarno volim stvarati nova i različita jela. Volim kuhinju i kuhati. Svaki put kada sam u kuhinji i kada miris različitih jela ispuni moje nosnice, istog trenutka kao da sam u raju. Kada čujem lupkanje suđa i vilica, srce mi počne lupati sto puta brže. Volim kada mi dani nisu isti i kada se u mom životu uvijek nešto novo događa, a upravo to vidim u kuhinji. Tamo dani nikada nisu isti. Taj je posao uvijek tražen i uvijek se može naći ako čovjek hoće raditi. Kako rastem, isto tako gledam i financijsku stranu. Smatram da biti kuhar nije lako i da je taj posao poprilično dobro plaćen.

To je to. Biti kuharica po meni je san snova. Nadam se da ću danas-sutra biti odlična kuharica i da će se moje želje ostvariti.

Veronika Škrlin, 1.a