Ugostiteljsko-turističko učilište Zagreb

Jednom davno u šljokastoj šumi zvanoj Krasandrija na vrhu Tili brdu u malom rozom dvorcu živjela je princeza Paulina. Paulina je djevojka duge zlatne kose koja danonoćno sanja o svom princu na bijelom konju.

Nažalost, to može samo sanjati jer Paulina od dana svojeg rođenja živi sa zlom maćehom Sabrinom. Dvorac koji sam vam opisala u početku zapravo je crtež na Paulininom zidu koji joj svaki dan daje nadu da će jednog dana iz te tamne kule izići s velikim osmijehom na licu. Paulina živi sa Sabrinom otkada ju je ona otela iz ruku njezinih roditelja jer je željela iskoristiti njezine velike plave oči za zlo. Velike plave oči bile su dar njezine vilinske kume Lili. Tajna je da su njezine oči toliko lijepe kad ih pogledaš i kad ti se svojim slatkim piskutavim glasom obrati, jednostavno napraviš što god ona poželi. Nažalost, Sabrina nije znala da se to počinje događati tek kad Paulina navrši šesnaest godina. Paulina se svake godine veselila rođendanu jer joj je Sabrina lažno obećavala da će moći izići van kad navrši petnaest. Sutra je taj dan, sutra je dan ka će konačno biti puštena iz svoje sobe i privi put biti obasjana suncem, šetajući po livadi punoj cvijeća. No, dogodilo se nešto neočekivano. Prilikom prolaska kroz jedan hodnik naišla je na mali otvor kroz koji su prolazile sunčeve zrake. Bio je tako malen da ste jedva mogli glavu gurnuti kroz njega. Sabrinino učestalo pothranjivanje Pauline napokon joj je bilo od nekakve koristi. Bila je toliko vitka da se od uzbuđenja zbog sutrašnjeg dana odlučila provući kroz taj mali prolaz. Kad joj je glava napokon izvirila van, nije mogla vjerovati prizoru koji je imala pred sobom. Dok je šetala livadom, sasvim se slučajno zaletjela u jednog mladića tamnog tena i kratke smeđe kose. Ona mu je ispričala svoju priču i ispričala se zbog zabijanja u njega, ali njemu uopće nije bilo žao jer mu se pred očima već dugo nije našlo nešto tako lijepo. Bila je ona njegova najljepša slučajnost. Paulina je nakon nekog bremena shvatila kako je on gleda i pomislila kako je gleda zbog njezinih očiju, ali ju je zbunjivala činjenica da još nema šesnaest godina. Pomislila je da je to prvi put da nju zapravo netko uistinu vidi, a ne jer ih je zaslijepila ljepota njezinih plavih očiju. Toliko mu je bila lijepa da se zaboravio predstaviti. Kada joj je rekao svoje ime, ona je začuđeno uzviknula: „Aleksandar?“ Naime, to  je bilo isto ono ime koje je dala i svojem izmišljenom princu u snovima. Dan je brzo prolazio, a i činjenica da ju je Sabrina već sigurno počela tražiti, vrlo ju je uznemirila. Budući da joj je sutra petnaesti rođendan, odlučila je biti hrabra i uz Aleksandrovu pomoć suprotstaviti se Sabrini. Aleksandar ju je odlučio povesti do trgovine svojega oca koji vrlo vjerojatno posjeduje napitak koji bi mogao zauvijek zaustaviti Sabrinu i zalediti je u vremenu.

Nakon što su nabavili napitak, brzinom vjetra došli su do kule i bočicu bacili kroz prozor Sabrinine sobe. Kad su vidjeli da nema reakcije, otrčali su do sobe i vidjeli zamrznutu Sabrinu. Kulu su nedugo nakon toga obojili u rozo, a crtež u Paulininoj sobi uokvirili i ispod njega smjestili malu biljku. Svake godine Paulinin rođendan slavili bi u prirodi sjećajući se kako je to sve što je ikad željela. Nisu imali sreće s pronalaskom Paulininih roditelja, ali je iz kule izašla s osmijehom na licu. Njihova ljubav nikad nije prestala, a oni su živjeli sretno do kraja života.

Lucija Šego, 1.i