Izuzetno je važno za razvoj mladih izići iz svoje sobe, školskog kabineta, kvarta, grada i države. Da preformuliramo Tolkiena „Svijet nije na internetu, već tamo vani“. Divno je kada sa svojih 16 imaš priliku susresti se s nepoznatim ljudima, kulturama, jezikom, običajima i okusima. Složit ćete se kako se tako najbolje uči.
Posljednjih se dana radilo punom parom. Osjetno smo samostalniji u pripremi jela, bolje se barata noževima, špatulama, dresir vrećicama, makisom pa i štapićima. Dobili smo na brzini i okretnosti te bolje promišljamo o dekoraciji. Revno vodimo dnevnik prakse i razbacujemo se novim pojmovima. Po gradu se krećemo kao domaći, pitamo i ne skitamo, profu ignoriramo.
U utorak smo se i kulturno uzdizali. S nizozemskom i slovačkom ekipom te nepoznatim gospođama uputili smo se na izlet vidjeti ostatke antičkog polisa Kouriona, s prekrasnim amfiteatrom, kućom Ahileja i dobro očuvanim mozaicima. Vodiča nemamo, ali to ponekada nije ni važno. Prisluškujemo nizozemsku kolegicu (očito THK/HTT usmjerenja) dok na engleskom prezentira zadatak o ovom lokalitetu i prepuštamo se lutanju među ruševinama koje krasi nisko raslinje i žuto cvijeće, pokoja maslina i slobodni letač sa zmajem. Svugdje oko nas se igraju povijest i mitovi. Put nas dalje vodi do obale i prekrasne plaže gdje iz mora strše tri ogromne stijene. Jedna od njih je i Petra tou Romiou (Rimska stijena) na kojoj je, prema legendi, iz morske pjene rođena boginja Afrodita. Učenica iz Slovačke zna podosta o mitologiji te je došla dobro pripremljena. Božici prinosi poklone i pismo. Imamo sat vremena, pozira se, gospodo, ali nema tog iPhonea koji bi mogao dočarati ono što nam je pred očima. Katkada je dovoljno samo zastati i gledati. Vrijeme nam ne ide na ruku za kupanje, ali tu smo sada i tko zna kada. Dvoje odvažnih brane boje Hrvatske i Švedske dok promatrači ostaju u nevjerici.
Nastavljamo prema Paphosu, državni je praznik, Dan neovisnosti Grčke. Imamo sat i pol, ali smo gladni. Paphos ćemo pamtiti po čekanju narudžbe. S prekrasne terase restorana vidimo utvrdu u luci, brzo skupljamo zapakiranu hranu i plaćamo račun te jurimo na bus. Da smo imali opciju javnog prijevoza do Limassola, bili bismo produžili ostanak. Pa ipak, direktan let iz Zagreba postoji za eventualne buduće susrete.
Nastavljamo pričati s lokalcima. Žale se kako im je grad skup i kako često odlaze u turski dio Cipra u nabavku osnovnih namirnica. Zanimljiv podatak: print jednog A4 dokumenta u fotostudiju košta 2€!
Zadnji dan je posebno težak, popis stvari za učiniti predugačak, a vremena je malo. Nizozemci su otišli jutros, Slovaci idu prekosutra, a hotel se popunjava drugačijom vrstom gostiju. Nekakva nervoza nam se uvukla pod kožu, a opet se razmišlja: „Baš me zanima kaj će mama spremiti sutra za ručak“. Jedna je majka jednoj skitnici uvijek govorila: „Svugdje pođi, doma dođi“. Tako ćemo i mi. Posljednji kupanac, opraštamo se s morem, posljednji sati u kuhinjama prekrasnog Uptown squarea, dugi oproštaji s članovima tima, iskazi poštovanja i zahvalnosti, fotografiranje, razmjena poklona i uistinu more lijepih riječi i pohvala za naše učenike te želja za daljnjom suradnjom. Još jednom, velika hvala svima koji su sudjelovali u organizaciji i bili nam podrška, od velikih kotača do najmanjeg kotačića.
U avionu susrećemo gospođe iz Splita i jednu Dubrovčanku koje su bile u turističkom obilasku. Oduševljene su ovakvom idejom mobilnosti i prilikama koje imaju učenici zahvaljujući Erasmusu. Razmjenjujemo dojmove o Cipru dok se pripremamo za novi temperaturni šok.
Vraćamo se na hodnike UTU-a, na krilima nekih novih vjetrova, dobro osunčani i s boljim zahvatom drške noža, s ponekim receptom i željom da vam pokažemo što smo sve okusili i naučili.
