Već na prvom sastanku s poslodavcem jasno nam je da je riječ o profesionalnoj i uigranoj ekipi te kako je pukoj zabavi došao kraj. Radi se o skupini restorana Uptown Square u elitnom dijelu grada. Tu su japanski, kineski, internacionalni restoran i koktel-bar. Yiannis Theodorou i Raphael Nikita toliko su ljubazni i dragi da je nastavnica odahnula znajući kako su učenici u sigurnim rukama. „Uniforme?“ –„Može!“, „Obroci?“ – „Ne brini.“, „Kasni prijevoz?“ – „Mi ćemo ih vratiti.“ Limassol zamislite kao grad niz liniju dugu 20km. Recepcioner nas izvještava kako se u Limassolu nalaze 152 hotela. Iskreno, meni se čini daleko više, a mnogo ih je i u izgradnji. Neki su prave ‘ljepotice arhitekture’ koje bi prošle i u Dubaiju! Naš hotel je na sredini, centar grada skroz zapadno, a praksa oštri istok. Upoznali smo valjda sve vozače linije 30.
Slijedimo Yiannisa i Raphaela kroz prekrasne restorane, otvorenu kuhinju japanskog restorana Zen i dolje u začarani podzemni svijet, labirint i košnicu u kojoj sve vrvi od radnika, dovikivanja, poznatih i nepoznatih mirisa, buke koju proizvode lonci… Ovdje počinje igra koja je oku svakog gosta sakrivena i baš smo mi pozvani uključiti se. Kuhinja za hladno predjelo, za toplo predjelo, kuhinja za ribu, bogata radnička kantina, mesnica, ormari za dozrijevanje mesa, prostorija za čišćenje luka(!!), prostorija za guljenje krumpira, za pečenje kruha te komore koje može otvoriti samo otisak prsta odabranih. Peći ovakve i onakve, termomixi, šokeri i dva nova ljubimca: aparat za izradu raviola i lazanja te aparat za oblikovanje i punjenje tijesta. Preko četiri stotine ljudi predano radi kako bi ta ‘mrcina’ dnevno izbacila oko četiri tisuće obroka i to samo za catering! Peku nam lepinje u tandoori peći, sklanjamo se s puta i pozdravljamo s ‘Kalimera!’ dok nam se lica ljudi iz čitavog svijeta smiješe. Uzbuđenje je ogromno i osjeća se lagani pritisak ostavljanja dobrog dojma. Kuhari su raspoređeni u otvorenoj kuhinji Zena, a slastičarke u slastičarni.
Početak je, kao svaki početak uostalom, bio malo grbav, ali uspjeli smo uhvatiti ritam. Iza nas su sati rezanja povrća i voća, filetiranja tune, obrade rakovica, pakiranja brownija, kalupiranja pralina i ostalog testiranja vještina. Po povratku u hotel ‘profa’ mora slušati o sushiju, rolanju istog, tempuri, makisu (podlozi od bambusa za rolanje) posebnoj tehnici guljenja krastavaca, kokosovim kroketima, saguu (tapioka kuglicama), pripremi sladoleda, cheesecakea i libanonskog Mahalepija. U hotel se vraćamo iscrpljeni, ali zadovoljni.
Slobodne dane najradije provodimo na plaži i u lutanjima šetnicom do grada. Posjetili smo i unutrašnjost Cipra: Millomeris slap, vinariju Linos u kojoj smo degustirali fenomenalni liker od pistacije te bijelo vino plave boje i simpatično selo Omodos gdje smo jeli vruću pitu s hallumi sirom – jelo ciparskih seljaka, okus koji se pamti. Vraćali smo se po još.
Porsche, Lamborgini, Mercedes, Maserati, BMW, McLaren i Ferrari u najluđim bojama i modelima jure glavnom ulicom Limassola. „Tko su ti ljudi?“ stalno se pitamo. „Dirty rich people“, odgovaraju nam. Iz bijesne ljubičaste jurilice izlazi neugledni 25 godišnjak s totalno lošom frizurom i klošarskim stilom. Je li nekakav gejmer, influencer ili mešetari s kriptovalutama?
Cipar je skup. Turizam i inflacija odradili su svoje. Izazov je pronaći malu kavu s mlijekom ispod 3€.
Kolegica Andrić je imala priliku usporediti cijene iz Lidla. „Tu smo negdje. Neki artikli su čak i malo skuplji“, kaže. Ovčji i kozji sir, povoljan med, masline i maslinovo ulje, orašidi (na otoku se uzgajaju pistacije), mastika, naranče, janjetina, kremasti grčki jogurt, koulouri kruh sa sezamom…Okusili smo većinu i naučili kako sva ljepota hrane leži u jednostavnim domaćim namirnicama te u igri ljudske kreativnosti.
Odjava i do ponovnog čitanja.
